Telefonski poziv

Viljem Nolan

    Kada je telefon zazvonio,Len je bio mrtav već mesec dana.

    Ponoć.U kući užasno hladno.Nasilno probuđen iz najdubljeg sna,baoljam do telefon.Helen nije bila tu.Otputovala je za vikend.Ja,sam u kući.A telefon besomučno zvoni...

    -Halo?

    -Zdravo,Frenk!

    -Ko je to?

    -Znaš ti dobro ko je.Len.Tvoj stari drugar Len Stajls.

    Zadrhtao sam.Učinilo mi se da,umesto slušalice,u ruci držim komad leda.

    -Leonard Stajls umro je pre četiri nedelje.

    -Pre četiri nedelje,tri dana,dva sata i dvadeset sedam minuta,da budemo precizniji.

    -Molim vas,kažite mi ko ste.

    Cerekanje.Isto ono koje sam slušao toliko puta u životu.

    -Ma hajde,druškane?Posle dvadeset godina!Zaboga,pa ti me bar znaš!

    -Mrzim ovakvu vrstu šale!

    -Ne radi se ni o kakvoj šali.Ti si tamo - živ,ja ovde - mrtav.I,samo da znaš,Frenk...Nimalo mi nije žao što sam to uradio.

    -Uradio...šta?

    -Ubio se,naravno.Smrt je baš onakva kako sam je i zamišljao...Siva...tiha...bez ikakvih pritisaka.

    -Namerno sam usmerio kola na taj branik od betona - govorio je glas iz slušalice.

    -Vozio sam brzinom preko sto...Nije to bio nesrećan slučaj,dragi moj Frenk - od tog glasa ledila mi se krv.-Želeo sam da umrem,da budem mrtav.I ne želim.

    -Ali,mrtvaci ne koriste telefon - pokušao sam da se našalim.Čak sam imitirao i cerekanje tako svojstveno mom pokojnom drugu Lenu.

    -Ja,u suštini,i ne koristim telefon.Bar ne u fizičkom smislu te reči.Jednostavno sam izabrao ovakav način da s tobom stupim u vezu.Možda bi moglo da se kaže da je to,u stvari, "psihički elektricitet".Kao svaki duh,što ja sada jesam,svoje kosmičke vibracije prosto podesim prema vibracijama telefonske linije.Vrlo jednostavno,veruj mi...

    -Ma kako da ne.Više nego jednostavno...

    -Nije čudno što si toliko nepoverljiv.I očekivao sam da ćeš biti.Ali...Frenk,slušaj me pažljivo.

    Držeći slušalicu - ledenicu u ruci - slušao sam taj glas drhteći u hladnoj kući.Saopštavao mi je stvari koje je isključivo Len mogao da zna.Intimne detalje,sitnice,sve ono što smo delili dugih dvadeset godina neprekidnog druženja.Kad je završio,bio sam potpuno siguran.To je zaista bio Len Stajls.

    -Kako...I dalje ne...

    -Razmišljaj o ovom telefonu kao o,recimo,mediju,nečem putem čega sam premostio udaljenost između nas dvojice.

    Stajao sam kraj pisaćeg stola potpuno paralisan zvukom tog glasa.Obišao sam sto i uvalio se u fotelju.Pokušavao sam da upijem tu ponoćnu misteriju.Prsti su mi bili ukočeni,svi mišići napeti.Polako sam udahnuo.

    -Neka ti bude...Ne verujem u duhove...Neću da se pretvaram da išta razumem,ali...Prihvatam da se ovo stvarno događa. Moram da prihvatim.

    -baš mi je drago,Frenk,jer vrlo je važno da popričamo - trenutak oklevanja.Onda je progovorio mekšim,nežnijim glasom. -Jasno mi je da su stvari bile gadne u poslednje vreme.

    -Kako to misliš?

    -Znam šta ti se dešava u životu.I...želim da pomognem.Kažem ti to kao prijatelj - želim da znaš da sve odlično shvatam.

    -Pa,u poslednje vreme nešto...

    -Ne osećaš se baš najbolje,zar ne?nekako si potonuo,a?

    -Daaa...Malo...

    -Da znaš da te i ne krivim.Imaš razloga da se tako osećaš.puno razloga.Nevolje sa novcem,na primer...

    -Očekujem uskoro povišicu.Šendorf mi je čvrsto obećao,u roku od nekoliko nedelja...

    -Frenk,povišicu sigurno nećeš dobit.Znam.Laže te,veruj drugu.Već duže vreme traži pogodnu osobu koja će te zameniti u kompaniji.Šendorf namerava da te otpusti.

    -Taj tip me nikad nije mirisao...Ne slažemo se od onoga dana kada sam se zaposlio u kompaniji...

    -A tvoja žena...Sve te svađe...Sve je to već ustaljena šema,Frenk.Sa tvojim brakom je gotovo.Kraj.Helen će uskoro zatražiti razvod.Zaljubila se u drugog čoveka...

    -U koga,prokleta bila...Kako se zove?

    -Ma,ne znaš ga ti!Da li misliš da bi se išta izmenilo čak i da znaš o kome se radi?Ti tu ništa više ne možeš da uradiš. Helen...Jednostavno,više te ne voli.Takve stvari se dešavaju ljudima,to ti je bar jasno...

    -Mi se udaljavamo već godinu dana mada mi nikako nije jasno zašto smo jedno drugom postali tako strani...Nidam imao pojam da Helen...

    -Tu je i Džen...Sada je u još goroj fazi...Mnogo goroj...

    Znao sam na šta cilja.Hladan znoj oblio mi je leđa.Džen,moja najstarija kćerka,napunila je tek devetnaest.Drogirala se skoro tri godine.Obećala je da će prestati.

    -Šta znaš o Džen?Reci mi!

    -Počela je da uzima jaču drogu.Sasvim je zabrazdila.nema joj više spasa...

    -Šta to,dođavola,govoriš?

    -Objašnjavam ti da je Džen za tebe potpuno izgubljena.Odbacila te je potpuno i neopozivo.Sada te čak i mrzi...Krivi te za sve...

    -Ne prihvatam krivicu...Za nju sam učinio baš sve...

    -To nije bilo dovoljno!A i ti i ja vrlo dobro znamo da je tako,Frenk.Nikad više nećeš videti Džen!

    Zacrnilo mi se pred očima.Počeo sam da se gušim.

    -Slušaj me,stari druže.Stvari neće ići nabolje,samo će biti sve gore i gore...Sve to dobro znam,i ja sam prošao kroz pakao dok sam bio živ.

    -Počeću...Počeću sve od početka.Odseliću se u drugi grad,otputovati na istok,radiću sa bratom u Njujorku...

    -Brat ne želi da mu se petljaš u život...Ti si za njega srtanac,kao vanzemaljac...Nikad ti se ne javlja,nije li tako?

    -Ne,ali to ne znači...

    -Nisi dobio čak ni božićnu čestitku od njega ove godine!Ne zove te telefonom,ne piše ti.Ne želi te u svom životu,Frenk,molim te da mi veruješ!

    Nastavio je da mi govori i o drugim stvarima...Pričao je o tegobama srednjeg doba i kako je u tim godinama nemoguće početi od nule..Spominjao je bolesti...usamljenost...očaj.Tonuo sam sve dublje u mrak.

    -Postoji samo jedno rešenje.Jedno jedino...Pištolj koji držiš u fioci komode u spavaćoj sobi...Upotrebi ga,Frenk!Idi po pištolj i okončaj sve muke.

    -To nikada ne bih mogao da uradim!

    -Ali,reci mi zašto da ne?Imeš li neko drugo,bolje rešenje?Rešenje ti leži u fioci komode.A ja ću te čekati.Nećeš biti sam.  e Biće nam kao u starim,dobrim vremenima...Ponovo zajedno...

    Mrtav sam već mesec dana.Len je stvarno bio u pravu.Lepo je ovde.Nema pritisaka,briga...Sivo,tiho i - divno...

    Znam da vam je sve krenulo kako ne treba.A stvari neće postati bolje,samo još gore...

    Da li to vaš telefon zvoni?

    Odgovorite na njega.

     Važno je da popričamo.